U Muzeju Hercegovine održano javno predavanje „Bosanska usmena tradicija – uz 250. godišnjicu objavljivanja balade Hasanaginica“
U organizaciji Muzeja Hercegovine održano je javno predavanje „Bosanska usmena tradicija – uz 250. godišnjicu objavljivanja balade Hasanaginica“.
Hasanaginica je usmena balada koja je nastala u periodu između 1646. i 1649. godine. Zapisao je italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis 1774. godine. Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi Put po Dalmaciji u Veneciji. Od tog trenutka počeli su se nizati prijevodi Hasanaginice na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena, kao što su Johann Wolfgang Goethe (1775), Walter Scott (1798), A. S. Puškin (1835), samo su neki velikani književnosti koji su prevodili Hasanaginicu. Za nju se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada koja je ikad nastala.
Na javnom predavanju govorili su akademik Rusmir Mahmutćehajić, prof.dr. Dijana Hadžizukić i prof.dr. Amira Dervišević. U ime organizatora prisutnima se obratio gospodin Asim Krhan, direktor Muzeja Hercegovine, a moderatorica je bila MA Selma Aškraba-Hasić.
„U cijeloj povijesti Hasanagnice svi su se osjećali nelagodno pred njenim samim tekstom onakvim kakav jeste, pred njenim naslovom „Žalosna pisamca plemenite Asanaginice“. Niko se nije usuđivao uzeti tekst i poštovati njegovu nepovredivost. Pred onim što se ne znamo, valja barem šutiti.“ Kazao je Rusmir Mahmutćehajić, akademik i autor knjige „Tajna Hasanaginice“ dodavši:
„S obzirom da mi kao narod s ovog prostora nismo nikada izradili mapu vlastite povijesti, kulture i politike, događaj na koji nam prstom pokazuju drugi ljudi obično vidimo izdvojeno u svakom segmentu.
Ponovnim iščitavanjem Hasanaganice uočio sam ključna mjesta nelagode onih koji su je čitali i tumačili. Ta nelagoda je proisticala iz toga što je ona bitno spriječila vrjerodostojnost tumačenja
povijesti muslimana bosanskog naroda. Upravo to bio je razlog da objavim knjigu „Tajna Hasanaginice“ u kojoj se bavim maloprije spomenutim nesporazumima.“
Jedan od predavača bila je red.prof. na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru Dijana Hadžizukić koja ističe „Hasanaginica je dio kulture cijelog ovog podneblja, čak i šireg područja nego što je današnja Bosna i Hercegovina. Hasanaginica je u temeljima naše književnosti i
cjelokupne bosanske kulture. Ako bismo razmišljali šta je osnova, odnosno, temelj cijele naše književnosti, to bi, između ostalog bila i Hasanaginica.“
Na pitanje Gdje se danas ogleda Hasanaginica, Hadžizukić ističe:
„Kada je u pitanju XXI vijek u našoj književnosti imamo roman Irfana Horozovića „Imotski kadija“ koji je zapravo ispisan kao metatekst na Hasanaginicu. Horozović je uključio baladu u svoj tekst, preoblikovao je i napravio nešto sasvim novo. Također, ističe se i pripovijetka Zlatka Topčića koja nosi naziv „Hasanaginica“, a koja govori o jednoj od glavnih tema Hasanaginice – o stidu. Treći tekst koji je jako zanimljiv je drama Ljubice Ostojić „Kad uzcvate glog, crn trn“ gdje je opet Hasanaginica u pitanju, ali ovaj put iz perspektive žene gdje prvi put žena autorica piše na temu Hasanaginice.“
Amira Dervišević, red.prof. na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Pedagoškog fakulteta Univerziteta u Bihaću, ističe:
„Značajni tekstovi koji se referišu na Hasanaginicu, a posebno dramski tekstovi nastali su XX stoljeću su i između ostalog drame „Hasanaginica“ Alekse Šantića i Alije Isakovića. Pomenuti autori su u svoje drame utkali Hasanaginicu, njenu radnju, likove i sukobe. Svako ima pravo da interpretira književno- umjetnički tekst onako kako želi, a Hasanaginica je uvijek aktuelna, bez obzira na vrijeme i prostor.
Hasanaginica zapravo nadilazi granice vremena i prostora.“
