Muzej Hercegovine Mostar

 
  • Narrow screen resolution
  • Wide screen resolution
  • Increase font size
  • Decrease font size
  • Default font size
  • default color
  • dark color
  • red color
Muzej Hercegovine osnovan je 1950. godine s ciljem da pronalazi, prikuplja, čuva i javnosti
prezentira bogatu kulurno-historijsku baštinu Mostara i Hercegovine
.
 
Aktivnosti
IŠČEZLI DANI HAMZE HUME-Dr. Medhija Maglajlić PDF Printaj E-mail
 

            Ovaj posuđeni naslov iz autobiografskih zapisa Hamze Hume činio se prikladnim za ovaj prilog, kojim želimo skrenuti pažnju na ostavštinu pjesnika koji se voljenom Jugu vraćao kad god je mogao, a posebno učestalo u kasnijoj životnoj dobi. U tom smislu upečatljiva je njegova pjesnička oporuka, kojom se želio osigurati za slučaj da ga smrt zaskoči daleko od rodnog kraja: Pa ipak kad jednom sklopim oči, / Želja će posljednja biti: / Da me se moji drugovi sjete / I da me put juga nose. Želimo ukazati ne samo na pjesnikovu materijalnu ostavštinu – njegove knjige, rukopise, prepisku, dokumente, fotografije, predmete: umjetnički portret, njegovu lulu i naočale, koji leže na policama Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, kao i na predmete koji se čuvaju u prostoru Muzeja Hecegovine – već i na onu fluidnu ostavštinu pjesnika koja je ostala u njegovom zavičaju, u kojem je vidio i našao svoj pjesnički svijet i život, i koj em je u jeziku oblikovao neprevaziđene duhovne spomenike. Danas je 40 godina od smrti neponovljivog pjesnika Juga, Mostara, pritajene, tajanstvene sile ljubavi, strasti, ljudskog nemira i drhtaja svega živog, pa i kamena zavičaj nog.

   

Hamza Humo u radnoj sobi

 

Sve do početka Drugog svjetskog rata Humo je stvaralački dograđivao svoj poetski svijet i on ostaje kao najblistaviji odsjaj sunca s Radobolje, Neretve i zarudjelih vinograda Cima. Ali, ishodište iz kojeg se rađao taj svijet nestajao je još za Humina života. A koliko je za pjesnika bio blagotvoran i ljekovit, svjedoči zapis Ivana Kordića o susretu sa bolesnim pjesnikom, koji je ležao u mostarskoj bolnici, a agilni mostarski kulturni poslenik Ihsan Ico Mutevelić predložio je da ga posjete. Pjesnik, koji je već teško hodao, veoma se obradovao i izrazio je želju da odmah pođu u Cim. Uz nevoljki pristanak ljekara, odmah su krenuli na izvorište Humine inspiracije. Tu sliku nikad neću zaboraviti: kad smo otvorili vrata pomažući mu da izađe iz auta, rekao je: Pustite me!’ A potom pošao ispred nas prašnjavim puteljkom uz brdo, tako sigurnim korakom i takvom snagom da smo ga mi jedva slijedili; uz to neprestano je pričao, pokazivao nam brda i vinograde kojima su šetali Grozdan i Grozdana, kao da su stvarni živi likovi, kao da su pred nama, pretvarao nam je snoviđenja u stvarnost a zbilju u san. Baš kao da je tog trenutka ponovo pisao ‘Grozdanin kikot’... Ovim riječima sačuvao je Kordić, također pjesnik Mostara, od zaborava posljednje Humine trenutke u zavičaju junaka njegovog čuvenog lirskog romana.

Do početka Drugog svjetskog rata Humo je boravio pored Mostara te povremeno Beograda, uglavnom, u Sarajevu, gdje je učestvovao u književnom životu Bosne i Hercegovine.

U tom krugu našao se uz sarajevske pisce Marka Markovića, Borivoja Jevtića, Isaka Samokovliju – kojima se neko vrijeme bio pridružio Tin Ujević – zatim književnim kritičarom Jovanom Kršićem, slikarom Romanom Petrovićem, koji je bogato ilustrovao neka Humina djela. Sa ovom grupom sarajevskih pisaca povremeno se nalazio i Živko Miličević, urednik za kratku priču u tada prestižnoj Politici, čiji je redovni saradnik bio i Humo. Organizovani kao Grupa sarajevskih književnika, nastojali su da unaprijede objavljivanje književnih djela i njihovo predstavljanje na književnim večerima. Inače, zahvaljujući Miličevićevoj otvorenosti prema bosanskohercegovačkim književnicima, na stranicama Politike objavljivani su prilozi, koje, sabrane danas, vidimo kao izvornu bosansku priču. Kasnije su se na stranicama ovog lista našli Branko Ćopić, Zija Dizdarević, Zvonimir Šubić i drugi bosanskohercegovački pisci koji su djelovali u razdoblju između dva svjetska rata. I Humo i drugi pisci, njegovi zemljaci, na koje se tada u Beogradu gledalo kao da dolaze iz nedovoljno poznatog, pomalo tajanstvenog, upravo, orijentalski zamagljenog, svij eta Bosne, pored rada na izvornom književnom stvaralaštvu, borili su se da pokrenu domaće književne listove i časopise, kako bi probili bezzidi zid (Skender Kulenović) provincije, što ih je dijelio od tada razvijenijih središta i na istočnoj i na zapadnoj strani. Bez njihovog djelovanja ovo razdoblje poprimilo bi obilježja gluhog doba u bosanskohercegovačkom književnom kontinuitetu.

Sarađivao je Humo u već poznatim, zatečenim bosanskohercegovačkim listovima i časopisima: Gajretu – koji je neko vrijeme i uređivao, a 1928. bio glavni urednik i tekstopisac Spomenice, povodom dvadesetpet godina rada istoimenog društva za potpomaganje školovanja muslimanske omladine – zatim u Jevtićevom Književnom pregledu, koji je također kratko uređivao... Izvan Bosne i Hercegovine njegovi prilozi čitali su se, pored već spomenute Politike, još u beogradskim i novosadskim listovima: Misao, Književni sever, Reč i slika, Novosti, Reč i u nekim drugim.

Humo je sve vidove svog iskaza najavio već u prvoj stvaralačkoj fazi, a svako novo djelo donijelo je nešto novo u bosansku književnu radionicu između dva svjetska rata. Svjedoči to prva knjiga pjesama Nutarnji život, zatim druga, priča Strast, pa treća zbirka poezije, Grad rima i ritmova, zatim začudna zbirka pjesama u prozi Sa ploča istočnih, pa još začudniji roman Grozdanin kikot, pripovijetke pod simboličnim naslovom Pod žrvnjem vremena, impresionistička slika Slučaj Raba slikara, sve do romana Zgrada na ruševinama, uoči izbijanja Drugog svjetskog rata.

Sa slomljenim krilima inspiracije Humo je proveo četiri ratne godine, kada nije, po sopstvenom priznanju, mogao napisati ni dopisnicu, a kamo li pjesmu ili priču. Sve što je poslije nastajalo ispod Humina pera bili su samo pokušaji hvatanja koraka sa novim vremenom, koje je neumitno mrvilo njegovo vrijeme.

Presahli su svježi sokovi koje je ispijao Hamza kao dijete svakog proljeća upravo u Petljuši oko čardaka, gdje su se porodično vraćali čim se očuje razvigorac, kao i laste pod njegov čađavi krov. A pjesma je kliktala sama svuda, samo ju je trebalo čuti: Kroz san tih dana, čuo sam kliktanje sokola negdje u klisuri. Iz gaja mi mahala zelena ptica i kriještala radosno. A sutradan, gaj je bio zelen i zvonio kao tambura. Tako je nastalo proljeće.

Osjetio je to i veliki pjesnik soneta Skender Kulenović pa je, privučen Huminim Mostarom proveo najplodnije pjesničke godine upravo na ovom pjesničkom izvorištu, otkrivajući njegov raskošni intimni svijet - od svile i srebra mostarskog neba i tla, od bistre domaće riječi, one što je prešla devet kamenova, od neugaslih bisera muslimanske ljubavne pjesme, od kamenih i cvjetnih mostarskih avlija i od bijelo okrečenih enterijera, u kojima se vjekovima sija stari bakar i miriše feslidžan jedne jednostavne a nevjerovatno istančane gradske kulture. Sve je to našao Hamza davno prije Skendera i njegovog eseja Iz smaragda Une, i ukovao u zbirku Sa ploča istočnih, u Grozdanin kikot, u prozu koja prosipa noću šum mjesečine: a po danu – Žuti se sunce u vinogradu i, ponegdje, zasvijetli koji zaboravljeni grozd kao pozna radost. Zadivljeni Skender otkrio je i sebi i nama Humin zajednički nam senzibilitet tog jedinstvenog svijeta, koji u samoj prirodi, i ne samo u sevdalinci nego i u predmetima svakodnevne upotrebe, zvoni poezijom - samo taj zvon treba čuti. U ovom svijetu, pred kućnim pragom svi spoljni tragovi ostavljaju se sa obućom. Unutra je stalna sutonska tišina, govor je ispod glasa, zidovi bez šara i slika, samo na ponekom visi, levha. To je neki, uokviren, kaligrafski ispis iz Kur’ana. Sećija, šiljteta, ćilimi, mangala, na zidu pustećija (ovčije runo na kojem se klanja) – odaje su bez mnogo namještaja, kao kraljevske dvorane, kao da se hoće prostor i u njemu ljudski lik, a stvar samo kao njegova pozadina...

Stigao je Humo da zaokruži svoje djelo, da ponovo, ono pisano ekavicom, bolno priznajući svoju jezičku zabludu, vrati svome hercegovačkom govoru i objavi sada ijekavicom.

I da se vratimo naslovu Huminog autobiografskog zapisa – i njegovo djelo i njegov život ispisani su, uslovno rečeno, na ljetovanju, odnosno za vrijeme isprtljavanja na čardak u Petljuši, u vinogradima Cima. Svako drugo vrijeme bio je čekanje tog vremena – čekanje ljeta. To ljeto živi i sada u meni. To je uspomena koja se prepliće kroz moj život kao živahna šara kroz tkaninu, govore već prve Humine rečenice Iščezlih dana pod naslovom Šemsa. To je priča o iščezlom vremenu koje je ipak ostalo kao neizbrisiv spomenik Mostaru, Cimu, spomenik jednom svijetu iz čijeg su bogatstva mnogi naraštaji crpii svoje duhovne uzlete. Zaleđen na stranicama Humina djela, ovaj jedinstveni svijet uvijek će mamiti nove začuđene čitače da ga otkrivaju u svome vremenu, kao Humin svjetski čovjek Alaga Kriić, koji je u stanju da iz svog sopstvenog vinograda vidi cijeli svoj svijet.

 

 


 

 
Sljedeća »

Prevodilac

English German Italian Spanish Turkish

Novo iz izdavaštva

stari most - pogled sa kule.JPG

Muzej Hercegovine Mostar